Bioniri

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

 

Tjedna razmjena proizvoda: na slici lijevo Denis Pavić, jedan od osnivača Bionira (u narančastoj majici) te studentica / administratorica Rina Nožina (krajnje desno) sa kupcima

Kao jednu od pet vještina koju bi svatko morao znati kako bi „u ovom otrovnom svijetu“ zaštitio zdravlje, na web-stranici NaturalNewsa preporučuju ljudima da nauče kako sami proizvesti hranu – makar za početak negdje uzgojili jedan red mrkve, već su učinili korak ka poboljšanju zdravlja.

Kao formulu za zdrav život NaturalNews preporučuje prehranu klicama, povrćem iz vlastitog uzgoja, samoniklim biljem, a napominju kako su i sam uzgoj i berba hrane izuzetno zdravi za čovjeka.
Ma govore ‘ka sveto pismo’, rekao bi naš svijet, ali…

Iza toga „ali“ krije se nemogućnost mnogih među nama da sami uzgajaju hranu, nemogućnost čak i da nabave svježe i prerađene namirnice za koje mogu biti posve sigurni da su uzgojene i prerađene bez “prskanja” – korištenja herbicida, pesticida, gama-zračenja, bez dodataka štetnih za zdravlje.
Slijedi, međutim, još jedan „ali“, no onaj iza kojega dolazi dobra vijest: prenoseći dobru praksu iz drugih zemalja, po cijeloj Hrvatskoj prije dvije godine u Grupe solidarne razmjene (GSR) počeli su se okupljati proizvođači i potrošači, ljudi koji su odlučili jedni drugima pomoći, i to tako što će jedni hranu proizvoditi – makar i u sasvim malim količinama, kao viškove iz vlastitog “vrtla” – a drugi će proizvedenu verduru, voće, med, itd. izravno naručivati za vlastite potrebe.

Zasad stotinjak članova

GSR je, kako to piše na njihovoj web-stranici, „zajednica koja na transparentan, solidaran i neposredan način razmjenjuje proizvode i usluge stvarajući odnose međusobnog povjerenja“, a najčešći primjer je „grupno nabavljanje sezonskog organskog povrća i voća direktno od malih lokalnih proizvođača“. Ovakav model spada u „ključni alat za jačanje održivosti autonomnih malih i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, pruža potrošačima svježu, zdravu, domaću i ekološku hranu s ciljem izgradnje održivog sustava prehrane“.

Početkom ožujka jedna je takva grupa proizvođača i potrošača oformljena i u Splitu, te nazvana Mrežom solidarnosti (izbjegli su riječ “razmjena” da ne zbunjuje, budući da se ne radi o doslovnoj razmjeni proizvoda za proizvod ili usluge za uslugu, osim među samim proizvođačima). Splitska je grupa, odnosno Mreža solidarnosti – prva koja je na ovom području počela poticati održivu “malu” poljoprivredu i stvarati mrežu u kojoj se potrošači i proizvođači međusobno podupiru – zahvaljujući prijedlogu članice grupe Ivane Cicarelli, duhovitom igrom riječi dobila ime puno simbolike: Bioniri.

Bioniri zasad imaju stotinjak članova - potrošača i desetak članova - proizvođača, no i jednih i drugih svakim je tjednom sve više.

Iako je splitska grupa nova, sve se polako počinje uhodavati.
- Već smo prošli pet krugova narudžbi i isporuka koje se odvijaju u prostorijama Udruge invalida, kaže Denis Pavić, predsjednik udruge “Kadulja” i jedan od osnivača Bionira, objašnjavajući kako stvar funkcionira. - Otvorili smo Google grupu kojoj proizvođači petkom i subotom šalju ponudu, navedu što će, ovisno o sezoni, imati i po kojoj cijeni, onda im idućih nekoliko dana na njihove mail adrese zainteresirani šalju narudžbe. Taj postupak slanja ponuda i narudžbi još “u hodu” dotjerujemo. Proizvođačima ostaje dan-dva da se pripreme, a obično četvrtkom dan je isporuke – donesu taj isti dan ubranu verduru, divlje zelje, voće, a ima i drugih proizvoda – konzerviranih maslina, suhih smokava, džemova, prirodnih sokova… Roba se šalje i poštom, autobusima, a neki proizvodi – jagode, jabuke… – stižu čak iz Slavonije.

Svoje proizvode donose i oni kojima verdure tek pretekne od uzgoja za vlastitu obitelj – kao, primjerice, Lenki Novak iz Kaštel Lukšića koja u radu na parceli od dvjestotinjak kvadrata “nađe sebi zabavu”, a prodaja viškova dobro dođe kućnom budžetu – i većim proizvođačima iz grupe, kakvi su Marin Stojan iz Marine i Vesna Rožić Šibić iz Nerežišća na Braču. Oboje su se odlučili na velike životne promjene – otići iz većih sredina, posvetiti se zemlji i proizvodnji hrane.

Stojan najviše uzgaja batat i plemenite tikve, ali i kivano, steviju, ima i košnice pa prodaje med i pelud. Okrenut organskoj proizvodnji hrane, bez upotrebe pesticida i umjetnih gnojiva. Zna, kaže, tko krumpirovu zlaticu kupi, a tko je tretira insekticidima. Namjera mu je da cijene njegovih proizvoda budu što prihvatljivije, da ne idu iznad cijena konvencionalno uzgojene hrane.

 

Bez strojeva i gnojiva

Ljudi su gladni zdrave hrane, kaže Vesna Rožić Šibić. Na ekološki certificiranom imanju, OPG-u Zogeterra na Braču rade samo ona i muž, imaju masline, smokve, bajame, trešnje, višnje, začinsko i aromatično bilje, samoniklo bilje, povrtnjak, kao i prerađevine – konzervirane masline, smokvenjake…
- Najveća je potražnja za verdurom, toga su ljudi najgladniji, sve drugo se lako da nabaviti. Šteta je što se mnogi boje upustiti u posao proizvodnje hrane, ali cijeli je sustav naopako postavljen: mi koji radimo u polju ne možemo i otići prodavati ono što proizvedemo, morali bismo nekoga za to naći, za to ga i platiti… Zato su ljudi oduševljeni ovom mrežom. Lako je raditi u polju kad znate da će sve što proizvedete biti isporučeno - kaže gospođa Rožić Šibić.

Njezini su proizvodi nešto skuplji, no ona i njezin muž na zemlji ne upotrebljavaju strojeve, rade samo ekološkim kopačicama, ne kupuju gnjojivo nego ga dobivaju razmjenom od provjerenih uzgajivača, prave ga i sami od bilja, koriste sustav plodoreda…

- Na taj način dobivamo hranu s puno više vitalne energije nego što je ima jeftina prazna hrana. Moja hrana vrijedi više, zato i jest skuplja, objašnjava nerežiška ekopoljoprivrednica.
Princip solidarnosti među proizvođačima i potrošačima ima prostora za razvijanje, za nove ideje, a jedna od njih, koju Vesna Rožić Šibić posebno ističe, jest da oni koji nemaju novca za kupnju ovako proizvedene hrane odrade jedan dan na imanju, a zauzvrat dobiju tjednu košaricu hrane.
Rina Nožina, zagrebačka studentica sociologije pred diplomskim ispitom, u Split se, inspirirana permakulturnim načelima, vratila puna ideja i energije, i u Mreži solidarnosti – u kojoj svatko preuzme jedan dio odgovornosti – preuzela administrativne poslove.

- Osnivanje naše grupe vidim kao kockicu u ostvarivanju jedne jako dobre ideje. Puno ljudi ostaje bez posla, a imaju negdje neki komadić zemlje. Ne znamo što jedemo, a mnogi bi to željeli znati, živjeti neovisno, održivo. Ovo je primjer da postoje načini kako da promijenimo svoju egzistenciju.
Vjeruje zato, kaže, da ideja na kojoj su utemeljene ovakve grupe ima perspektivu, da će se održati i evoluirati.
U svakom slučaju, mali proizvođači trenutačno i ne mogu odgovoriti na veliko zanimanje potrošača. Bilo bi dobro, pozivaju Bioniri, da ih se još umreži, da se, ako uzgajaju “domaću”, organsku hranu na svojim imanjima i povrtnjacima, jave i pomognu plesti bionirsku Mrežu solidarnosti.

 

 

LIDIJA GNJIDIĆ 
SNIMIO PAUN PAUNOVIĆ/CROPIX

 

 

Počelo s permakulturom

Mreža solidarnosti splitskih Bionira počela je nastajati među polaznicima tečajeva permakulture, organiziranima protekle dvije godine u Splitu. Permakulturu bi se najkraće moglo definirati kao osmišljavanje prostora u kojemu živimo i načina na koje koristimo raspoložive resurse, odnosno kao princip stvaranja kružnih, samoodrživih integralnih sustava koji uključuju, među ostalim, proizvodnju organske hrane, život bez otpada i bez suvišnog trošenja energije.

 

Što se nudi?

U ovo doba godine mnoge kulture iz vrtova, polja i voćnjaka još nisu dozrele. Tek se čekaju tikvice, pome, trešnje… Jednog od prošlih tjedana s imanja Marina Stojana ponuđena je blitva (kilo 10 kuna), biži (25-30 kuna za kilogram), mladi krumpir (8 kuna), sikirica (30 kuna, „malo probušena žižicama“), slanutak (30 kuna, ograničena količina), bob (10 kuna), ali jaja (2 kune komad), te pšenične klice (100 grama 7 kuna). Lenka Novak iz svog je vrta u Kaštelima ponudila divlje zelje za 12 kuna po kilogramu, kitice ružmarina, koromača (5 kuna) i gospine trave (10 kuna), te bokvicu (10 kuna za 20 dag). S Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Vedrana Pezelja mogao se naručiti humus crvenih kalifornijskih glista (jedna litra – jedna kuna), te sok (miješa se u omjeru 1:5) od bazge napravljen od izvorske vode, zaslađen stevijom (20 kuna litra).
Od Ivane Cicarelli mogle su se naručiti tri vrste biolade, domaće ekočokolade bez šećera, kravljeg mlijeka, jaja i aditiva (s lješnjacima i cimetom, s melisom, mentom i limunom, te s kokosom (200 grama 40, a 500 grama 95 kuna), kao i seitan kuhan u začinima, od običnog (70 kuna) ili ekološkog pšeničnog brašna (85 kuna za kilogram).
Mirjana Ora u ponudi je imala tofu (70 kuna za kilogram) i seitan (90 kuna za kg), ukiseljeni motar u staklenkama, 500 grama za 20 kuna, te marmelade od dunja i drenjina (330 grama, 20 kuna).
Bogata ponuda s bračkog ekološkog imanja Zogeterra uključivala je, među ostalim, masline u salamuri (350 ml, 15 kuna), sušeni vlasac u bočici od 25 ml (15 kuna), sos od pasiranih rajčica (212 ml, 15 kuna), ušećerene korice neprskanih i netretiranih naranče i limuna (100 grama, 20 kuna), džemove od smokava i s lavandom (25 kuna), ali i razne čajeve, varenik (pravi se od grožđanog mošta), te prirodnu kozmetiku (bezmirisne sapune, krute šampone, prirodna ulja za sunčanje itd.).

Potkategorije

Ovdje možete vidjeti proizvode za razmjenu i nabavu.